Rađanje i smrt, jedine su dve faze dostojne sekvencama zrelog poimanja stvari koje se se dešavaju.Najpre se rodiš, da bi živeo i živiš da bi se usavršio i miran shvatio da te jednog dana više neće biti.
Kuda iščezne ta silna energija, koja pokreće, vodi i oplemenjuje, ostaje zauvek nepoznato, ali čovek obrgljen skutima zrelosti, o tome jednostavno ne razmišlja, prepusti se stihiji koja ga nosi i raznosi.
Dani ranog detinjstva, prva vožnja biciklom po prašnjavom drumu, ocena u školi, prvi poljubac dve naivne kikice, tek u fioci uspomena, sa patinom njenog veličanstva zrelosti, dobijaju sjaj istinske vrednosti života, za koju se valja boriti, zalagati, školovati i iznova usavršavati.
Zrela jabuka na zelenoj grani i žuta dunja na šifonjeru prvih snegova. oplemenjuju dušu i daju neizbrisiv trag sreće…
Zrela je kažu, odluka kada si na raskršću, čime ćeš se baviti i sa kim ćeš postelju deliti kad majčinska zora više te ne budi i reči oca iščeznu kao letnja prašina na povetarcu.
Zreo si čivek, a imaš uspomene i moć da ih nikada ne smetneš sa uma…To je valjda sreća, osećaj zrelošću izatkan…
Zrelo je kada prvi put osetiš treptaj sina u naručju, grožđe u čokotu finih razmišljanja o budućnosti svog vinograda, svoje porodice.
I onda, kao na filmskoj traci, protrče slike od rađanja do sudnjeg trena, svi osmesi i tuge, suze i radovanja, slutnje i strahovi…
I shvatiš da si zreo i odrastao, da tako vaspitavaš i odgajaš pokoljenja i pričaš istu onu priču o starom šifonjeru i mirisu dunja…
Kada nekome iz duše ponudiš slatko od tih istih dunja, kažu, poklonio si mu ljubav, poštovanje…To može samo zrela, pametna osoba…O tome su meni pričali i ja sada pričam Vama…Ajd uzdravlje i vidimo se opet negde….
WOLF & CO u Aviv Parku u Zrenjaninu….